06.01.2012.

Opservatorij 173 : Sarajevo, od Rumija do Byrnea


Sikter: Now Always Never, CD; izdavač: Sikter & Udruženje građana Bock, Sarajevo 2000.

Nakon gomile propalih cameo-bendova nastalih u sarajevskom naselju Džižikovac, među kojima je svaki od njih imao zvučno i duhovito ime koje je upućivalo i na glazbenu (ne)zrelost izvođača (Truet, Truhli pasulj, Coravi mahcori), nastao je Sikter. "Vježbalo" se na polovnim gitarama i bubnjevima, a pjesme koje su uglavnom odisale nepatvorenim cinizmom i urbanim nevoljama nastajale su u bašti gdje su mladi umjetnici, uglavnom pod utjecajem alkohola, čekali katastrofu.

Iz tog vremena ostat će zapamćen i jedan od prvih nastupa Siktera. Bilo je to pred Katedralom u okviru neke od festivalskih manifestacija koje imaju onu "multikulturnu" etiketu sarajevsko (-ska, -ski), a trebale bi valjda imati veze s "kulturom". Elem, Sikter se, na zgražanje organizatora, "dočepalo" instrumenata i "počelo" svirati: na repertoaru su se našle većinom opskurne disko-ljige iz osamdesetih. Dvije najjače su bile obrada njemačkog instant imbecil-hita koji je izvodila izvjesna Nena - 99 Luftbaloons, te (jednako grozna) pjesma Kolačići, što ju je izvodila Marina Perazić, pjevačica riječke grupe Denis&Denis.

U skidanju nezvanih svirača s bine učestvovala je i tadašnja narodna milicija.

Onda je došao rat. Sikter je izgubio nešto od lokalnog karaktera, ali se nije raspao. Neumorno su svirali koncerte u opsjednutom Sarajevu, a za njih su čuli i str(ani) (no)vinari koji su nadolazili u velikim grupama kako bi pokazali svjetskoj javnosti da su jedan i jedan dva, i još jednom je uvjerili da je Kristl dobra, a Aleksis zla. No, kako se i među novinarima može naći i finog svijeta, tako je i u britanskom magazinu The Face 1995. izašla reportaža o sarajevskoj alternativnoj sceni, u kojoj je Sikter, opravdano, proglašen jednom od njenih glavnih točaka. Nazvali su ih "sarajevskim Sex Pistolsima", napisavši da se radi o autentičnoj urbanoj energiji spremnoj da međunarodnom licemjerju pogleda u oči.

Nakon te epizode Sikter će krenuti u osvajanje evropskog tržišta u kojem će imati ozbiljan hendikep: nisu imali nosač zvuka, a medije baš i nije previše brinulo što ga u opkoljenom Sarajevu i nisu imali gdje snimiti. Bilo kako bilo, vratili su se u Sarajevo, i onda 1998. otišli na jug i u mostarskom "Pavarottiju" snimili CD koji je do danas čekao na objavljivanje.

Pain in Brain je numera koja otvara ploču, slijedi je Time and Space, s vickastim back vokalima i klavijaturama Briana Ena. "Dobro je", rekli bi zajedljivi, "da se, kad već nije stigao na Girlfriend is Better Talking Headsa, upisao u ovu pjesmu", koja atmosferom podsjeća na taj, jedan od najboljih radova Davida Byrnea.

Tu su Devil's Drive i Dark Disco, dvije pjesme iz kojih izbija snaga ranih radova Faith no More. Šesta numera, Tonight is Forever, kao da sublimira sve ono što se ovim albumom htjelo kazati: orijentalna gitarska tema i ritmičke varijacije stilski prate filozofiju istočnjačkog relativiziranja pojma vremena, što je podvučeno i u tekstu pjesme koja je slijedi, Only God, inspirirane poezijom velikog Dželaludina Rumija.

Muziku za osmu pjesmu, Power, napisao je Nebojša Šerić Šoba, bivši član grupe, danas umjetnik na postdiplomskom studiju na Kraljevskoj akademiji u Amsterdamu. U pjesmi Need ya Eno ponovo svira klavijature i zeza se sa dugmićima, bend snažno "prži", sve prijeti da se raspadne, ali stvar na okupu drži gitarski riff, koji malo baca na Rage Against the Machine. J.T.M. je skracenica od j...m li ti misa, jedina je pjesma na našem jeziku i zvuči kao zajebancija s heavy metalom. Album, smirujući, zatvara Devil's Drive (cardio mix).

Now Always Never je najbolji album jednog domaćeg benda u nečemu što se zove postdejtonska BiH. Ne zato sto kritičarski ukus opčinjava to da je većina pjesama na engleskom (jer takvih bendova je po svijetu na stotine) i ne zato što smo za njih emotivno vezani, nego zato što je u tih 11 naslova autorski, stilski, izvođački, muzički i produkcijski izveden dobar pokušaj da se obilježi posljednja decenija naših zivota. U tim pjesmama je sve ono s čime smo se sretali, i baš o tome pjevaju i sviraju Enes Zlatar, Esad Bratović, Dragan Rokvić i Faris Arapović (plus klavijaturist Igor Čamo, koji je odsvirao promotivni koncert u Sarajevu).

Album je neka vrsta samizdata - izdavač je grupa i sarajevsko Udruženje građana BOCK - i to mu daje još jednu notu autentičnosti. Bit će i onih kojima će biti žao pjesama iz ranijih faza Siktera (pjesma UNHCR, inače posvećena već pomenutim probisvjetskim postrojbama međunarodne zajednice u BiH, tu je, svakako, najbolja), ali to ne umanjuje vrijednost ovog dijela nase historije popularne kulture kojim se pokazuje da je ona dio šireg konteksta od onog koji nam se, ne bez naše krivice, često nameće. Na kraju, dobro je imati ovakve albume, jer oni svjedoče da su dijelovi naših zivota često vredniji nego što to mislimo, a nije dobro imati muzičke urednike (ambasadore Bosne) zbog čije je medijske cenzure, a forsiranja neukusa, Sikter predugo i nedopustivo ignoriran.
(A. Burić)

Objavljeno u broju 173 DANA, 22. septembar / rujan 2000.