25.12.2011.

Vremeplov: Higher Weapon

1995

2010

25.12.2011.

Rock Under the Siege spomenar

Šta o ovom događaju kažu oni koji su mu prisustvovali


Protest

Sloga, 14. januar 1995. program koncerta (zabilježen na CD-u):


Mainthing (Down)
Rijeci (Pessimistic Lines)
Story From Sarajevo (D. Throne)
Ponekad Pomislim (Hindustan Motors)
Chala (Gnu)
A Lot Of Idiots Per Day (Grafit)
Sara's Dream (Lezi Majmune)
Sarajevo Feeling (Protest)
Pain In Brain (Sikter)
Gudra (Sikter)
A.P. Sound (A.P. Sound)
Vera (Bedbug)
Dark Side Of Me (Beastly Stroke)
Rock Under Siege (Ornamenti)



Za Radio Sarajevo (koji je nastao na temeljima Radija Zid) o ovome koncertu govore njegovi akteri, kao i publika. Pročitajte neke od sjećanja:

Bure iz Siktera:
Jedna od najsvjetlijih rock 'n' roll tačaka u ratu bio je Radio Zid, pogotovo Demo top lista koju su radili Aida Kalender i Adi Sarajlić, koja je bila jedini medij u kojem su se mogli oglasiti mladi bendovi. Svima nam je motiv bio da na bilo koji način snimimo pjesme koje bi smo mogli emitovati na toj top listi. Na današnji dan, prije 15 godina, oni su napravili koncert – Rock under siege, koji je jedna fantastična stvar, jer je obuhvatio cijelu sarajevsku ratnu scenu i dao neki njen prikaz.

Napravljen je i video snimak, ali ga nigdje nema kompletnog. To šta se desilo sa video snimkom je "obavijeno veklom misterije". Kada je Sikter radio svoj DVD pokušavali smo da dođemo do snimka, nismo uspjeli.

Koncert se održao u Slogi, a Sloga je, pored Obala art kluba, bila najvažnije koncertno mjesto za ratne bendove. Mislim da je tada bio najjači rock 'n' roll u ovom gradu i da se to više nikada neće moći ponoviti. Nakon rata, čitava ta scena se raspala u neku letargiju i apatiju, što je vrlo jadno.
Najveći uticaj na tu scenu je imao rat, tada su ljudi najkreativniji. Ljudi su da bi slušali emisiju na radiju spajali dinamo mašinu sa bicikla sa radiom i vrtili pedale, možemo reći da su tada u ratu svi bili umjetnici.

Mislili su da je štela to što je Sikter dobio dvije pjesme na albumu a drugi bendovi jednu. Ne znam kako je do toga došlo.


Sikter

Zdravko Grebo, osnivač Radio Zida:
"Za Rock under siege me vežu najljepše uspomene, mada je 15 godina puno, pogotovo kada se uračunaju i moje godine. Drago mi je da ste se sjetili da to nekako obilježite, ne samo zato što je to, zbog vremena u kojem je koncert održan, bio nevjerovatan poduhvat, nego i zato što je prvi CD Rock under the siege (kasnije je izdat i drugi) ujedno i prvi CD koji je snimljen u međunarodno priznatoj nezavisnoj BiH.

Značaj CD-a i koncerta je neizmjeran. Ja ni tada nisam generacijski pripadao tom pokretu, ali sam, također, kao nikada u toku rata, bio ispunjen nekom ratnom snagom, energijom, optimizmom i srećom. Podsjetio bih da je cijela stvar nastala nakon višemjesečnog emitovanja emisije No sleep 'till, gdje su se puštali demo snimci sarajevskih bendova.

Kada bih htio biti sebičan, taj događaj bih nazvao najznačajnijim kulturnim, ne samo rock, događajem u opkoljenom Sarajevu. I danas bi bilo teško organizovati takav koncert koji bi zadovoljio takvu publiku koja se tada našla u Slogi. Nedostajale su elementarne stvari – od struje do razglasa, pa sve do ljudi koji bi se postarali da scena na stageu i backstageu protekne mirno. Bilo je teško, a ujedno i nikom nije bilo teško - ljudi su nošeni entuzijazmom i nadom to odradili sjajno.

Grupa Irwin, odnosno prošireni Leibach, nekim putem su, vjerovatno preko UNHCR-a, poslali oslikano platno koje je bilo na bini, a težilo je stotine kilograma. U širem logističkom smislu, sve je zaista bilo na najvišem nivou, da se nijedan današnji koncert ne bi postidio takve organizacije.
Tada niko nije mislio da ostavlja trag u historiji, ali drago mi je što je danas ispalo tako. Nadam se da ćemo ove godine napraviti i reprint izdanje pratećeg štampanog materijala "

Aida Kalender, autorica emisije „No Sleep Till“ na Radio Zidu
:
"Zajedno sa Arminom Jamakosmanovićem-Jamom sam vodila i uređivala emisiju „No sleep Till“ na ratnom Radio Zidu. Emisija je predstavljala sarajevske demo bendove, a u posebnoj top listi birao se najbolji. Znalo se desiti da članovi nekog benda ili njihovi prijatelji pronadju sretnika koji ima telefon u funkciji, pa onda cijelu noc zovu Radio Zid i glasaju za sebe. Na taj način formirala se naša demo top lista

Najveći problem je bilo napraviti selekciju bendova koji će izaći na scenu na koncertu Rock Under the Siege. Imali smo 40 prijava, svi su bili vrijedni, mučili se prvo da snime pjesme, a onda i da ih nekako dopreme na RadioZid. Na kraju je Jama ipak morao da presudi ko će učestvovati, a ko ne, i odabrati 14 bendova.

Nakon rata smo snimili 'Rock under the Siege 2', ali to nije bila ista stvar, obzirom da je došao mir i mi smo na RadioZidu mislili da treba da obezbijedimo bolje uslove za snimanje. Tako smo iznajmili najbolji studio u Sarajevu u to vrijeme. Medjutim definitivno to nije ista energija.

Jedan teoretičar iz Slovenije koji je pisao o očitoj razlici u tekstovima između prvog i drugog dijela Rock Under the Siege kaže kako je primjetna činjenica da je u međuvremenu potpisan Dayton i da je došao mir. Sa dolaskom tog prividnog mira i energija je počela da pada i taj pad je bio nezaustavljiv do danas, kada više nema smisla govoriti o tome šta je alternativna muzička scena kada nemamo ni mainstream.

Adi Sarajlić, voditelj koncerta i voditelj na Radiju Zid
"Divna su sjećanja. Sad sam se naježio...Meni intimno jedan od najdražih trenutaka u mom životu. Jučer me je na to podsjetio Šoba koji je svirao u grupi Sikter. Jedan predivan trenutak, energija ljudi koji su se okupili. Kultni koncert koji će se spominjati možda za pedeset godina, jer je to istorijski trenutak bitan za opstanak duha. To je na neki način bio vrhunac scene. Sada se dešava potpuna zamjena vrijednosti. Sve je puno komercijalne muzike a u ratu se desila zamjena pozicija – poznati su razgulii iz Sarajeva, a ostali su alternativci koji su branili grad i svirali rock'n'rol kada nisu bili u rovovima.

Sarajevo nikada nije imao takvu scenu i ja odgovorno tvrdim da je neće više ni imati. Rock'n'roll ni prije ni poslije rata nije postojao.

Oni ljudi koji su tu bili tamo, taj će koncert pamtiti čitav svoj život. Shvatio sam da su se sulude stvari dešavale, i kako sam ja najavljivao grupe, pozvao sam jednog folk pjevača iz Tuzle, Maradona se zvao. Radilo se o grupi Bedbug koja je svirala jednu obradu narodne pjesme „Čudna žena beše Vera“. Taj Maradona je izašao na scenu pred gomilu pankera i u originalu otpjevao refren Vere. Treba li reći kakve je ovacije doživio.

Sjećam se i kako je Adiju Lukovcu poludjela elektronika – to je bilo vjerovatno zbog agregata. Mislim da je Adiju to bio jedan od najkreativnijih nastupa. Ljudi moraju biti svjesni da je devedeset posto tih bendova bilo na liniji, svi smo bili gladni i žedni i desio nam se koncert.

Paradoksalno je to kako smo zapravo živjeli u virtualnom Sarajevu. Nikada više predstava, nikada više knjiga nije napisano, to se ne može ponoviti. Hvala vam što ste se sjetili ovog datuma – lijepo je kada postoji neko ko se sjeća toga."

Samir Čulić Čula, grupa Down
"Teško mi je da se sad vratim u to vrijeme, ali pokušavao sam se prisjetiti nekih detalja, i ne mogu se nečega konkretno prisjetiti osim nekog ponosa i uzbuđenosti. Nismo ni bili svjesni koliko je koncert bio važan događaj za ratno Sarajevo. Za naš bend ovo je bila jedna od prvih svirki, i ovo je bio najvažniji koncert u dotadašnjoj karijeri. U vrijeme dešavanja koncerta generalno u Sarajevu je postojao problem sa strujom, a tokom samog koncerta nešto je tu stalno iskakalo i padalo. U svakom slučaju meni lično jedan od najznačajnih događaja za grad u ratu, ali i za muzičku karijeru našeg benda Down."

Sanjin Latific-Lutvo, grupa Lezi Majmune
"Jedan događaj u opkoljenom gradu, koji je predstavljao izvjestan vrhunac za muziku u nemogućim uslovima. Sjećam se neke nevjerovatne atmosfere koja je vladala u dvorani i među kolegama koji su izlazili na binu. Svirao sam u crnom kombinezonu, kao što su Jukini nosili na početku rata, i sjećam se da je bila neka zezancija od Farisa (Arapovića, op.a.) u stilu: Ooo djesi Juka nisam te prepozn'o!
Mi smo tad imali solidan broj koncerata iza sebe, i par bendova još je to rutinski odsviralo, ali je bilo dodatno uzbuđenje jer je to sve bilo snimano za CD i video, a i napumpavano od strane medija i Radio ZID-a kao neko finale sve te sarajevske alternativne ratne scene. Tu veče su u bandu Lezi majmune svirali još i Dučić Dejan - Deša, Edin Hrenovica, i Nedim Zlatar.


Srdjan Vuletić, reditelj izgubljenog televizijskog snimka koncerta
"Sjetio sam se neki dan dok sam slušao te pjesme na radiju... Zapitao sam se da li je moguće da je u ratu scena bila tako živa i da je bila mnogo življa nego što je danas. Imala je mnogo više smisla. Zanimljivo je da se ja gotovo ničega ne sjećam sa tog koncerta osim činjenice da je tu noć učestvovala gomila bendova, a isto toliko bendova nije uspjelo da uđe u program. Toliko rock'n'rolla u ta teška vremena – takav oblik otpora nikada nigdje nije zabilježen.
Volio bih kada bismo mogli naći taj snimak, sigurno je da postoji negdje u arhivi. Trebalo bi mozda naći dnevnike iz tog dana, da se osjeti puni kontekst dana kada se to dešavalo.

Važno je reći da je tom koncertu prethodila serija koncerata u klubu Obala. Kada to danas nekome spomenemo izgleda čudno da je gotovo svakih sedam dana neko od bendova svirao uživo.

Ključna stvar sa koncertom 'Rock Under the Siege' je da ljudi to nisu radili ni zbog para ni zbog slave, nego zato što su osjećali da je to način na koji ponovo žele da žive i da se izraze.

Svi smo došli sa svojim problemima, i dobili smo koncert. Znao sam da su ljudi koji su svirali u Lezi majmune imali lične tragedije i to uoči samog koncerta. Nevjerovatna energija se skoncentrisala na toj sceni te večeri. Bilo bi super da sa današnjim klincima podijelimo tu priču jer je to istorijski događaj.

A što se tiče same logistike, snalazio sam se isto kao što su se i muzičari snalazili. Ne znam kojom sve šatrologijom sam nagovarao ljude da se pojave sa kamerama. Prije svega, trebalo je napuniti baterije za snimanje, a nije bilo struje. Na tadašnjem TV-u su imali više sluha nego danas za takve stvari i dešavanja. Dobili smo prostorije gdje smo mogli te snimke da smontiramo, i tako je nastao dokument koji je raritetan i bitan. Ako nadjete taj video javi mi pa da i ja imam kopiju."



Bakir Hadžiomerović, bend Grafit
Hvala vam što ste se sjetili te večeri, jer smatram da je najmanje što se može učiniti. Žao mi je šo se nije napravio koncert i okupila ta ekipa iz te večeri. Možda još nije kasno da se nešto napravi. Povodom 10 godina je bio mali koncert na na Obali, recimo iz mog benda smo bubnjar i ja svirali na playback, ono palicama po zraku u stilu spotova iz 80-ih koji su se prikazivali na TVSA
Ja se sjećam da su zvijezde večeri definitivno bili bend Protest, mog jarana Damira Nevesinjca, i nastupa benda Hindustan Motors. To su mi bile najupečatljivije stvari pored ovih već spomenutih - Siktera i Lezi majmune, odnosno pjesme Sara's dream za koju mislim da je nešto najbolje ikad snimljeno. I naravno perfromans Adija Lukovca, koji nažalost više nije s nama. Bio je i jedan bend koi je ispao - u njemu je svirao moj komšija Rusko, oni nisu ušli na kompilaciju zbog tehničkih problema. (Naknadno smo saznali da se bend zove Livia - op.a.)



radiosarajevo.ba

16.12.2011.

Predstavljamo vam... Paldum's



Koliko je Sikter zapravo velik dokazuje i činjenica da imaju i ogranak u New Yorku. Radi se o projektu tri bivša člana benda: Nebojše Šerića - Šobe, Davora Čolića - Čole i Darka Jelisića. Sva trojica su od rata stanovnici Velike Jabuke. U suštini Paldum's nije pravi bend već samo podsjećanje na dobra stara vremena iz perioda 1990-1995. Svoju katarzu su pretvorili u muzički projekat pod nazivom "Alija daj srk hashisha" na kojem se nalazi medley Sikterovih ranih stihova pod nazivom "Yo Sikter NYC", stihovi su parodije jugoslovenskih pop hitova osamdesetih i cover nekadašnje himne SDA "Ja sin sam tvoj".


Paldum's - Ja sin sam tvoj


Yo Sikter NYC

13.12.2011.

Fotografije - Italijanska turneja 1996

13.12.2011.

"Explosions all around my head, nothing's white all is red, nothing's good all is bad" 1995 - 1997


Sikterov nastup na Rock Under The Siege koncertu, 1995.

Uspon Siktera se nastavlja i 1995. godine. Kompletna sarajevska alternativna scena je bila okupljena oko Radija ZID i njihove demo top liste koju su vodili i uređivali Aida Kalender i Adi Sarajlić. Demo top lista je bila veoma popularna u Sarajevu, a Sikter je bio jedan od vodećih bendova sa te liste. To je na kraju dovelo do organizacije "Rock Under The Siege" ("Rock pod opsadom") koncerta koji je održan u klubu Sloga u januaru 1995. godine. Koncert je snimljen i objavljen kao kompilacija na kojoj se Sikter pojavljuje sa dvije pjesme Pain in Brain i Gudra.

 U februaru 1995. godine, bend se priključio ansamblu predstave Svileni Bubnjevi, Harisa Pašovića. U to vrijeme u Sarajevo dolazi ekipa britanske televizije BBC s kojom se članovi benda počinju intenzivno družiti. Na kraju uspjevaju dogovoriti snimanje prvog Sikterovog spota i to za pjesmu Pain in Brain. Spot je sniman u skoro nemogućim uslovima, a režirao ga je Haris Pašović. Naknadnu montažu je napravio Niall McCormick u Londonu nekoliko mjeseci kasnije. Spot se redovno emitovao na britanskom MTV-u tokom 1995. i bio je prvi spot iz Bosne i Hercegovine koji se pojavio na MTV-u.


Spot za pjesmu "Pain in Brain"

Par mjeseci kasnije, ansambl kojeg čine i članovi benda Sikter je pozvan u London na festival Memories 45-95. Grupa odlazi u London, ali u drugačijoj postavi. Nebojša Šerić - Šoba ne uspjeva dobiti dokumente za odlazak pa tako da bend sa sobom vodi novog basistu Hamdiju Kreševljakovića. Zbog određenih okolnosti, ansambl odbija da nastupi na festivalu, ali odlučuju ostati u Londonu na nekoliko sedmica jer je zatvoren aerodrom u Sarajevu. Pošto ostanak u Londonu nije trajno rješenje, ansambl se odlučuje preseliti u Amterdam. Bend nakon dužeg vremena ponovo vježba i svira u Amsterdamu gdje im se priključuje i novi član holandski saksofonista Jan Kooper. Bend počinje održavati svirke po holandskim klubovima, a u jednom od njih upoznaju i Briana Ena.

Vasco Rossi, italijanska megazvijezda, želi održati dupli koncert na San Siru u ljeto 1995. sa posvetom Sarajevu. Koncert naziva Rock sotto l'assedio što znači Rock Under The Siege i želi da sa njim nastupe Protest, Lezi majmune i Beastly Stroke. Zbog čvrste opsade grada Sarajeva sa njim može nastupiti samo Sikter. Na koncertu je prisustovalo oko 120 000 gledalaca, a Sikter je odsvirao jednosatni koncert. Tokom Vascovog nastupa bend također ponovo izlazi na binu i pridružuje mu se na pjesmi Gli Spari Sopra.


Isječak iz filma "Sanjao sam o Smirnoff Buffalu" o Sikterovom koncertu na San Siru, 1995.

Nakon koncerta na San Siru bend se ponovo vraća u Holandiju dok Hamdija ostaje u Italiji. Na mjesto basiste dolazi još jedan holanđanin Wilbrandt Meischke. U Holandiji bend intenzivno svira, a čak su snimili i jedan live album sa nastupa u klubu Paradiso, ali nažalost album nikada nije objavljen.

U februaru 1996. godine bend se odlučuje vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Jan i Wilbrandt odlučuju ostaju u Holandiji pa tako da se bend u BiH vraća bez basiste i saksofoniste. Po povratku u Sarajevu na mjesto basiste dolazi stari poznanik članova benda Dragan Rokvić - Rokva. Zajedno sa Rokvom bend nastavlja da intenzivno svira i pravi nove pjesme, a Vasco Rossi ih ponovo poziva da mu budu predgrupa, ali ovaj put na cijeloj italijanskoj turneji. Bendu je ponuđen i ugovor od strane Vascovog menadžera, ali nezadovoljni ponuđenim uslovima ugovora članovi ga odbijaju. Nakon Italije bend održava turneju po Francuskoj, Belgiji i Češkoj.

U jesen 1996. godine bend se vraća sa turneje u Sarajevu i započinje saradnju sa Oliverom Dujmovićem koji im postaje menadžer. Počinju da sviraju u njegovom klubu Bock (nekadašnji FIS) . Muzički stil benda se počinje pomalo mijenjati dolaskom Rokve koji postaje autor nekih novih Sikterovih pjesama.

Tokom 1997. godine bend i dalje intenzivno radi i i redovno održava svirke u BiH, regionu i Evropi. Sredinom godine bend dobiva poziv da bude predgrupa na kocertu grupe U2 na stadionu Koševu u Sarajevu u septembru 1997. Bend svoj nastup započinje sviranjem tadašnje himne Republike Bosne i Hercegovine "Jedna si jedina". Taj nastup je snimljen, a snimak himne je i objavljen na kompilaciji izdavačke kuće Gramofon "Nepopularni singlovi" pod nazivom "Himna Republike Bosne i Herecegovine".


Himna Republike Bosne i Hercegovine u izvedbi Esada Bratovića na koncertu grupe U2 koji je održan na stadionu Koševo, 1997.


Sikter ispred stadiona San Siro u postavi: Dragan Rokvić, Enes Zlatar, Faris Arapović i Esad Bratović, 1996.


Sikter - Higher Weapon (Live na stadionu San Siro, Milano 1995)

08.12.2011.

Fotografije (1992-1995)

03.12.2011.

Nebojša Šerić Šoba: Sikter 1990.


Autobiografsku priču o tada mladoj i alternativnoj grupi sarajevskih probisvijeta, prenosimo uz dozvolu autora i tadašnjeg basiste - Nebojše Šerića Šobe.


Tih dana se bilo teško probuditi. Lijegalo se kasno (Kasno? Ljudi su već išli na posao…)

Nakon litre “Ikana” popijene naiskap, dosta votki, masne sirnice kod Aliu Ali Aziza, nekoliko piva, trave i koječega, nije bilo lako naći put kući. Pogotovo kada te dvojica ili trojica nose. Mada, mnogo češće nikog nije bilo pri ruci, pa je oštri tepih ispred Narodnog pozorišta znao postati krevet.

Pijanstva su postala zbunjujuća. Do tada se pilo tu i tamo, od derneka do derneka. Ali, nešto se prelomilo pa je alkohol postao svakodnevnica. Nije bilo teško skucati pare za litru najgoreg vina ili konjaka, roditelji su biti tu da bi im se otimale pare, a RAD, ta grozna i daleka riječ čiji smisao niko od nas u potpunosti nije razumio, postala je realnost onima koji nisu imali izbora ili je pak polako kucala na vrata onih koji su bili ambiciozni i imali jasnu sliku svoje budućnosti.

Ja je nisam imao. Stihijski život koji smo živjeli nam je u potpunosti odgovarao, nije bilo pritisaka s vrha, ništa nije ukazivalo da će se išta promijeniti. Neko je studirao, neko nije, razlika je bila skoro neprimijetna, a svaki sljedeći dan nije donosio ništa novo ni radikalno.

Telefon je zazvonio u 6 ujutro, totalna amnezija (a samo što sam se vratio kući). Ukućani se bude. Neko psuje. Neko je podigao slušalicu. Za mene je, kažu. Nije mi bilo jasno ko bi me mogao zvati tako rano ujutro. Poziv za vojnu vježbu je mogao doći samo poštom, djevojku nisam imao, nisam nikom dugovao pare, nisam imao ni auto koje bi parkirano na sred ulice nekome smetalo.

Dižem slušalicu i čujem jeben glas. Davor Čolić zvani Čola promuklo urla u slušalicu: "Ajde brže obuci se, ponesi bas i siđi do mene, moramo stići na autobus…evo tu su već Dare, Slada i Bure!".

"Ma šta, o čemu pricaš, čovječe?" progovorih kroz maglu. Čola: "Ništa ne pitaj, imamo koncert danas na Igmanu, snimaće nas SA3, bićemo na televiziji zajedno sa “Satričičima” i “Bitlesima”(bend Dade Džihana). "Dobro" rekoh i spustih tešku bakelitnu slušalicu na svoje mjesto, krenem da se oblačim.

U prolazu sam zgrabio baklavu iz tepsije i onako masnu i slatku sam je progutao u komadu. Zgadio mi se život.          

Diskoteka Monument preko štele
Nakon koncerta ispred Katedrale smo dobili epitet za najgoru grupu u gradu. Nastupili smo goli do pasa na -5 stepeni, raštimani, pijani. Razvalili smo stage, vrijeđali publiku. A sve to nakon što se grupa TNUP (Tupim Nožem u P….) koji su sačinjavali Oleg Đurović, Armin Bušatlić, Bojan Mastilović i Zlaja Redžić raspala na stejdžu zbog totalnog raspada sistema.

Poslije toga smo dvije večeri nastupali u diskoteci “Monument” (gdje nas je Rijad Vojniković, Muhin burazer, preko veze ugurao na neko studentsko veče medicine) i oba puta smo uspjeli da istjeramo svakoga. Četvrtkom je viski bio duplo jeftiniji, a sa sobom smo ponijeli svak po jedan Skenderbeg u džepu, zlu ne trebalo. Publika nas nije voljela (osim par prijatelja).  A ko će normalan slušati pjesme tipa "Poješću sve artančiće" (Obrada Denis Denis) , "Sintelan" (Obrada Cocaine), "Ace of Spades" (duplo brže i stoput gore od Motorhead-a) "Kud-Tud" (obrada Neki To Vole Vruće) i ostale "hitove"  koje smo nabrzaka skrpili. Koristili smo svaku priliku da se javno uništimo i da usput drugima zagadimo život. Nije bilo druge.

Franje Račkog - goli do pasa
Nekako sam u groznom mamurluku odgegao do Čoline zgrade, oni su već čekali ispred ulaza, pijani, udarali su u bubnjeve (ne znam kako niko nije zvao miliciju). Bubnjevi su  nam bili potrebni jer je to bio jedini način da nastupimo na koncertu tog dana. Organizator nije imao bubnjeve, pa je Dare ponudio svoje u razmjenu za naš nastup (kobna greška).

Nakon dosta buke i popijen litar vina otišli smo do ulice Franje Račkog gdje nas je čekao autobus sa ostalim muzičarima. Ušli smo unutra, tad već goli do pojasa (po starom dobrom Sikterovom običaju) i krenuli da povraćamo po sečiji. Vozač je već urlao, prijetio da će da prekine vožnju ako se ne obuzdamo. Čola je već izvirio do pasa kroz prozorčić i urliknuo na neku babu kojoj su ispali cekeri.

Negdje na pola puta smo od umora i neispavanosti popadali po uneređenoj sečiji autobusa, probudili su nas kad smo stigli.

Prelijep dan. Ubio se za tubu sintelana. Priroda je krenula da se budi, prvo cvijeće je već počelo da ukrašava proplanak, a Čola je već trčao sa 15 piva pod rukom koje je ukrao od organizatora koncerta, a koje su bile namjenjene ostalim muzičarima. Mi smo pokušavali da ga stignemo, ali bezuspješno, utrčao je u šumu i izgubio se u šipražju.

Ozbiljna posrtanja
Već su krenula da se dešavaju ozbiljna posrtanja. Došla su još neka raja iz grada (medju njima i braća Tadić) i donijela sa sobom jos pića. U neka doba više niko nije znao zašto smo tu, ni da neko uopšte tu treba da nastupi. Tamo negdje u daljini su organizatori postavili binu i namještali razglas. Mi smo se motali naokolo jer se uvijek nešto može ukrasti. Ako ne kabl za gitaru, onda barem piva. U neka doba smo i ogladnili, a pošto nismo imali para, otišli smo da ucjenjujemo organizatore da nam plate pljeskavice u obližnjem motelu, rekli smo da nema bubnjeva ako nema pljeskavica.

Dobismo pare za pljeskavice. Prvi je u red stao Čola. Dobio je pljeskavicu. Neko ga je u gužvi gurnuo i pljeskavica je pala u blato. Tu nije bilo probema. Čola ju je podigao, blago ju je otresao od prljavštine, vratio u somun i sočno zagrizao.

Prvih par bendova je već nastupilo, a mi smo mrtvi/ubijeni kolektivno zaspali na stepenicama motela. Izgledalo je da od nastupa neće biti ništa. U to doba se već skupilo nekih 500-600 srednjoškolaca i djece iz osnovnih škola, kao i njihovih roditelja i nastavnika.

Nastup Siktera
Probudili su nas u  neka doba i na naše iznenadjenje pozvali nas da sviramo. Eksirali smo šta smo još imali na lageru, popeli smo se na stage i krenuli bahato da se ponašamo, prolivajući pive preko pojačala i mikrofona, što je razbjesnilo ljude koji su radili iza mix pulta. Krenuli smo da psujemo majku svima i da pljujemo sve oko sebe. Ja sam odvrnuo pojačalo do daske i krenuo da brundam, a Bure je krenuo sa prvom numerom, porno obradom "99 Luftbaloons" od Nene.

Nastup je počeo, bina je krenula bukvalno da se raspada od Buretovog skakanja. Bure je već nakon par minuta deranja krenuo da krvari iz usta. Slada je u jednom momentu pijan pao preko kablova i polomio sve banane na razvodnoj kutiji za razglas. Sve je krenulo da pišti i da se raspada.

Među djecom i roditeljima braća Tadic i još par naših fanova (ako se ti ljudi tako mogu nazvati) su krenuli da prave šutku. Nastao je dar-mar. Ja sam koliko toliko sa Darkom držao neku osnovnu liniju pjesama, sve dok nas nisu počeli gasiti na mikseti jednog po jednog.

Tad iz inata nismo htjeli da sidjemo sa bine, a Darko je već krenuo da demontira bubnjeve u znak protesta. Nakon dosta komešanja,ubjedjivanja I govorancija uspjeli su nas otjerati sa scene...       

SIKKKTTEERRR!!!

radiosarajevo.ba
02.12.2011.

"Pojest ću sve artančiće, tebi u inat postaću narkoman" 1990 - 1994


Sikter na nastupu u diskoteci Monument u Sarajevu, 1990.

Legenda kaže da je Sikter nastao nekog aprila 1990. godine i to na najluđi mogući način. Naime grupa Regina bila je pozvana da svira na brucoškoj večeri na Likovnoj akademiji u Sarajevu i kada je počeo njihov nastup iz protesta prema pop roku Faris Arapović, Igor Čamo, Davor Čolić i Enes Zlatar Bure nepozvani izlaze na binu uzimaju instrumente tjerajući Reginu sa bine rječju "Sikter"!

I tako je sve počelo. Grupa sarajevskih studenata vidno pod uticajem punka osniva najčudniji bend u Sarajevu. Prije svega u početku bend nije imao nikakve stalne postave nego je u njemu svirao ko je stigao. Nisu imali autorskih pjesama nego su parodirali tadašnje pop hitove u punk fazonu.

Ni na svom drugom nastupu Sikter nije bio pozvan. Darko Jelisić je bio pjevač sarajevske grupe "Major" koja je bila pozvana da svira na koncertu ispred sarajevske katedrale u septembru 1990. Darko Jelisić je napustio bend nekoliko dana prije koncerta i u međuvremenu se priključio Sikteru, ali to organizatori koncerta nisu znali. Pošto je Darko bio pozvan da svira u ime svog benda kojeg više nije bilo, on je na nastup doveo svoj drugi bend u sastavu: Enes Zlatar - Bure, Darko Jelisić, Davor Čolić - Čola, Nebojša Šerić - Šoba i Nedžad Sladić - Slada. Članovi benda su izašli na binu pijani, goli do pasa, svirajući parodije i provocirajući publiku i prolaznike.


Koncert ispred Sarajevske katedrale, 1990.

Nakon tog legendarnog koncerta počeli su koncerti po sarajevskim klubovima i rokerskim okupljaštima poput CDA, Sloge, FIS-a, Kabarea, Cedusa itd.. U Sarajevu je u to vrijeme svirao veliki broj bendova sličnog muzičkog stila. Ipak Sikter se izdvajao po svojim live prefomansima jer su pravili posebnu atmosferu na koncertima.

Ipak početak rata je znatno uticao na ovaj bend u svakom smislu. Bend prvo napušta nekoliko članova i odlazi iz zemlje. Umjesto Davora Čolića - Čole u bend dolazi Igor Vukašinović - Rogi koji je mnogo uticao na bend. Bend počinje dobivati svoje prve autorske pjesme i počinju snimati prve demo uradke. Pjesme koje su obilježile prvi period ovog benda su "Alimentacija", "Lova do krova", "50 godina", "Gudra" i "UNHCR".

Tokom rata bend ne miruje nego je baš jedan od najaktivnijih bendova u Sarajevu. Održavali su redovno koncerte po Sarajevu, a najčešće u Obali i FIS-u. Ipak njihov prvi pravi ratni koncert održan je u klubu Kabare 1993. godine, kada je na mjesto basiste uskočio Sandi Ilić, a Faris Arapović je zamjenio Darka Jelisića koji je ranjen na liniji i otišao na liječenje u SAD.

Početkom 1994. bend u Studiju 99 u Sarajevu snima demo materijal. Na mjesto basiste ponovo se vraća Šoba dok na mjesto gitariste dolazi Esad Bratović. Prekretnica u bendu i kraj punk ere benda bio je na tzv. MTV koncertu na kojem su učestvovali braća Adnan i Dino Šaran (Skroz i Letu Štuke) kao bek vokali. O tom koncertu je MTV napravio petnaestominutnu reportažu koja je kasnije i emitovana i to je naveliko proslavilo bend. Dokaz tome je bio i nastup kao predgrupa Bruceu Dickinsonu u Sarajevu 1994. godine.


Reportaža MTV-a sa koncerta u Obali, 1994.


Sikter u postavi: Nebojša Šerić, Enes Zlatar, Dušan Vranić, Esad Bratović i Faris Arapović, 1994.

Medley ranih pjesama Siktera

28.11.2011.

Članovi benda

Kao što sam naveo u prvom postu bend Sikter se tokom svojih 20 godina suočio sa velikim promjenama kako u muzičkom stilu tako i u postavi benda. Ipak mislim da je za početak bitno navesti sve ljude koji su bili ili ostali dio ove grupe.

Spisak članova benda:


Enes Zlatar - Bure (1990-)
Faris Arapović (1990, 1993-2002)
Davor Tadić (1990-1992)
Davor Čolić - Čola (1990-1992)
Igor Čamo (1990, 2000-)
Darko Jelisić (1990-1992)
Nebojša Šerić - Šoba (1990-1995)
Nežad Sladić - Slada (1990-1992)
Igor Vukašinović  - Rogi (1992-1993)
Sandi Ilić (1993)
Esad Bratović (1994-)
Dušan Vranić - Duco (1994)
Hamdija Kreševljaković (1995)
Jan Kooper (1995, 2006)
Wilbrandt Meischke (1995)
Dragan Rokvić - Rokva (1996-)
Brian Eno (1998-2000)
Nedim Zlatar (2002-)
Renato Foder (2002)
Redžinald Šimek (2004-2006)
DJ Ahmaad (2005-2006)
Leonardo Šarić - Leo (2005-)
Dejan Kajević - Kaja (2005-)

28.11.2011.

Sikter

Želim da vam zaželim dobrodošlicu na blog koji posvećujem jednom od meni najdražih domaćih bendova - Sikteru. Šta reći o Sikteru? Ako živite u BiH i niste čuli za Sikter onda sigurno imate neki problem. Bend ove godine obilježava obilježava 20 godina postojanja. Kroz 20 godina bend je prošao jednu pravu muzičku evoluciju da bi postao ono što jeste sad. Ipak kada se objektivno sagledaju sve činjenice i uspjesi vezani za ovaj bend možemo ga defintivno proglasiti najuspješnim bosanskim bendom nakon rata.

Bend je nastao kao zafrkancija nekoliko prijatelja 1990. godine, ali mu je trebalo par godina da poprimi oblik pravog benda.  Sve je počelo na brucošijadi na Likovnoj akademiji u Sarajevu 1990. kada se nekoliko mangupa popelo na binu otjeravši bend koji je nastupao rječju Sikter! I tako je sve počelo. Osim muzičkog stila, bend je s vremenom promjenio i mnogo članova dok zadnjih pet godina nastupaju u jedinstvenom sastavu.

Ovaj blog će imati informativno-edukacijski karakter s ciljem da upozna ljude sa ovim zaista nevjerovatnim bendom. Ja ću se kroz rad bloga bazirati prije svega na njihovu dugu i vrlo zanimljvu historiju/istoriju/povijest, a zatim na muziku i ostale stvari vezane za ovaj bend. Nastojaću biti objektivan i pokušaću na neki način da ovaj blog pretvorim u virtualni muzej ovog benda.


Noviji postovi |